Sinergija različitog, izložba slika Luke Aničića i skulptura Ivana Valušeka
Grad Krk: 01. - 21. rujna 2023.
U kontrapunktu
Sinergija različitog, izložba slika Luke Aničića i skulptura Ivana Valušeka
Galerija Decumanus
Radno vrijeme: pon. - sub. 10.00 - 12.00; 19.00 - 21.00
Organizator: Centar za kulturu Grada Krka
Na izložbi pod nazivom Sinergija različitog otkrivamo dva umjetnika koji su, osim što se bave likovnom umjetnošću, također i vrsni muzičari. Njihova glazbena nadarenost i iskustvo prepoznaje se i u njihovom pristupu likovnosti. Svaki u svom specifičnom apstraktnom izrazu otkrivaju izuzetan osjećaj za ritam i kompoziciju. Iako se izražavaju različitim tehnikama, Ivan Valušek kiparstvom, Luka Aničić slikarstvom, vidjeti ćemo da imaju mnogo dodirnih točaka. Obojici je važan proces i tijek izrade djela, a povezuje ih i određena spontanost i lakoća izražavanja. Njihov rad prebiva u atmosferi svježine i pokrenutosti, koju minuciozno dovršena djela ne posjeduju.
Dobra apstraktna kompozicija često se smatra vrhuncem likovnog izražavanja. Teži se postizanju sklada kreiranjem samo "čistim" likovnim elementima. To je sposobnost da poznate oblike rasporedimo na nov i originalan način koji će u nama izazvati određene emocije, asocijacije i spoznaje. Ono što će njihovi radovi u nama pokrenuti jesu prije svega pitanja izlaska iz banalnog, pitanja ravnoteže između prirode i čovjeka, uranjanje u svijet stvaranja, dohvaćanje kreativnog ritma i dostizanje stanja "flow"-a. Možemo primijetiti određene "istočnjačke reference", prijelaze u ne-materijalno, raspršeno i duhovno, rastakanje ega i prepuštanje momentu. Obojica nam kroz svoje zanimljive likovne kompozicije otvaraju vrata u svjetove u koje se nadamo proniknuti. Umjetnost je ovdje mediji i alat za putovanje.
Luka Aničić
Apstraktno slikarstvo Luke Aničića u svojoj upotrebi višeslojnog nanosa materijala, korištenju špatula na specifičan način, te korištenju oksida i debljih slojeva boje, na tragu je enformela. Dominiraju primarne boje, njihov impasto prekriva sekundarne i tercijarne mješavine, prisutne su plava, crvena i žuta koje se u ritmičkom eksperimentiranju s horizontalnim i vertikalnim kretanjem zaustavljaju u oblik pravokutnika i/ili kvadrata. Oblici pravokutnika i kvadrata jedini su oblici oštrijih rubova, i uz boju, gestu i teksturu glavni nositelji kompozicije. Ponegdje prekrivaju cijelu površinu tvoreći susrete koji podsjećaju na slikarstvo Marka Rotha. Iščitavajući tu likovnu igru, na svakoj slici drugačiju i svježu, kroz različite emocije i stanja, dobivamo dojam skladne i ujedinjene cjeline. Zahvaljujući autorovoj težnji ka harmoniji, boja se jednostavno probija iz grubih prijelaza gestualne težine u mekoću i lepršavost rastakanja.
Procesualnost se ne krije, ona je bitan element Aničićevog slikarstva. Autor uranja u stvaranje iz impulsa za pokretanjem unutarnjeg procesa, za kristaliziranjem vlastitih emocija i misli, za zazivanjem meditativnog stanja putem kojeg će se odmoriti od "vanjske buke". Slikarski postupak tako postaje bijeg od svakodnevnice i repeticije, portal u svijet duhovnosti. Daljnjim promišljanjem dotičemo potragu za otkrivanjem momenta savršenog ekvilibrijuma. Trenutak kada stajemo može biti ključan, može nam donijeti nove spoznaje i razrješenja. Trenutak otpuštanja, zaustavljanja isto je toliko bitan u stvaralaštvu kao i trenutak djelovanja. Proučavanje pravog momenta ne-akcije, ili donošenja odluke o ne-akciji, vodi nas do koncepta wu-wei. Wu-wei je koncept proizašao iz kineske, taoističke filozofije, a znači "nenaprezanje, nedjelovanje ili djelovanje bez napora". Koncept wu-wei povezan je s konceptom shun-li, što znači "teći poput vode", pri tom se misli na prihvaćanje promjenljivosti života.
Kako u životu, tako i u likovnom kreiranju treba prepoznati moment prepuštanja struji, odustajanje od preispitivanja. Puno su na tom planu postigli tašisti, koje možemo povezati s Aničićevim izrazom, a posebice Hans Hartung koji je bio majstor geste, vođen intucijom i spontanošću.
Najzad slike Luke Aničića, bez obzira na naš doživljaj i pokušaje da ih protumačimo, zadržavaju svoju tajanstvenost. Zaključanost i okrenutost unutrašnjem česta je osobina apstraktnog likovnog djela. Pomalo očekujući da nam nazivi slike riješe zagonetku, čitajući ih, ostajemo suočeni s još većim misterijem, shvaćajući koliko je njegov slikarski rad osoban, i neponovljiv.
Ivan Valušek
Pri promatranju rada Ivana Valušeka također se možemo osvrnuti na pitanja koja otvara koncept wu-weija, princip "nedjelovanja", ali sada iz nekog drugog kuta. Ivan majstorski obrađuje materijal, gradi svoje apstraktne kompozicije mirno i metodično, razrađenom vještinom. Njegove velike željezne skulpture, isprepletena pruća željeza koja zazivaju vlastito organsko oživotvorenje sva su satkana od sistema akcije i ne-akcije, kretanja i zaustavljanja. Objekti, iako željezni, kao da lebde, nastaju iz ničega, uvijaju se u sebe i van sebe, traže i opipavaju put ka životu. Pokret, elegancija, lakoća supostoje kao prkos težini, zlokobnosti, mračnoj i hladnoj kvaliteti materijala. Ove vizualne manifestacije kretanja i rasta na mahove aludiraju na strukture dvostruke spiralne zavojnice DNK; oblik koji oživljava u horizontalno-spiralnom ritmu plesa života. Asocijacije na DNK nisu toliko vezane uz sam izgled objekta, niti tehniku obrade materijala, koja je vrhunska, koliko uz osjećaj konstantnog i beskompromisnog stremljenja. Zanimljiva je njihova tekstura: hrapava, naborana, kvrgava prelazi u glatku, podsjećajući nas na kožu nekog čudnog bića. Biljke su to, i životinje, izrasle u postapokaliptičnom svijetu, teleportirane iz budućnosti, i dok ih proučavamo iščuđavamo se- hoće li krenuti prema nama? Djeluju živo, pune magnetizma. Ne možemo ih se nagledati jer u sebi nose tajnu stvaranja, reproduciranja, repliciranja, tajnu prirode koja djeluje u valovima, u konstantnoj mijeni i struji.
Vraćajući se iz onostranog u našu realnost, iz promatranja struna bivstvovanja‚ tako pokrenutih i aktivnih, pitamo se da li je nužno da trenutak "ne-kretanja" prijeđe u trenutak "ne-postojanja"? Za morske pse to je životna činjenica, no možemo li reći kako isto vrijedi i za ljudska bića? Odrasli u svijetu koji inzistira na akciji, osvajanju, efikasnosti, napumpani lekcijama o ustrajnosti i radišnosti, zaustavljanje nam može djelovati zastrašujuće. Nije dovoljno biti, mora se djelovati, profitirati i trošiti. Ono što nam društvo nudi je uloga potrošača. Svijet u kojem se bjesomučan rad i bezglavo trošenje izjednačava sa smislenim djelovanjem rezultat je ludila današnjeg sustava. U takvom okruženju se pri odmaranju osjećamo kao da ne postojimo, kao da gubimo smisao i vrijednost. Više ne znamo kada i kako stati, gubimo ritam i unutrašnji kompas dok ne pregorimo. Možda je vrijeme da se više povežemo s prirodom i njenim dualnostima, shvatimo kako odmor nije lijenost, već dio normalnog bivanja. Stvaralaštvo postaje protuteža homo economicusu.
Na molekularnoj razini sve je u kretanju, i dok mirujemo, sve se kreće, treperi. U istom momentu postoji i kretanje i ne-kretanje, Valušekova djela nas na to podsjećaju i oslobađaju za mogućnost dubljeg shvaćanja naše prirode i naših potreba.